I Bassi

“Bassi”, diskanti pučke tradicije Vodnjana, su proglašeni svjetskom kulturnom baštinom. Kulturna baština čovječanstva, kako diskant tako i dijatonička skala, nematerijalna je vrijednost koju su ljudi ovog područja znali održati na životu s ponosom, skromnošću i poštivanjem ostavštine svojih predaka.

“Bassi” su proglašeni kulturnom baštinom Hrvatske, kasnije su uvršteni na listu UNESCO-a. Odlika vodnjanskog diskanta – bassa – je dvoglasje, dvoglasno pjevanje, najniži stupanj našeg pučkog pjevanja koje se veže uz istriotski ili istroromanski dijalekt, drevni dijalekt karakterističan za ovaj kraj, a koji vuče porijeklo direktno od srednjevjekovnog latinskog. Isto tako i tonski sistem, ne uvijek temperiran, a koji pojedini eksperti definiraju “orijentalnim”, zapravo potječe od crkvenih, srednjevjekovnih načina pjevanja.

Forma diskanta je jednostavna, radi se o lirskom pjevanju, jednostrofnom dvostihu s dva jedanaesterca, često s rimom koja, prema Baburdiju, potječe iz 1200. – 1300.g. Izvodi ga muški glas (tenor ili bas) koji predlaže temu, zatim istu preuzima ženski glas (sopran ili alt) u intervalu kvinte koji ju razvija u niz kratkih prijelaza, sa završecima u oktavi. Sve je određeno stihom u jedanaestercu i spretnošću pjevača. Pri kraju dugog završnog takta, prave i istinske “pedale”, ubacuje se ženski glas koji nastavlja pjevanje prema pravilima vokalnih ukrasa, prirođenim pučkoj tradiciji.

​​​​​​​Diskant mogu izvoditi i dva muška glasa i u tom se slučaju naziva a duj (bas u dvoje). Na kraju, vodnjanski diskant je jedan od najstarijih drevnih formi višeglasnog pjevanja u Europi.